petak, 12. lipnja 2015.

"Eurovision Song Contest"

Imajući za zadatak predstaviti nešto putem infografike odlučila sam se za još jedan podsjetnik vremena. Međutim, ovaj put radi se o „živućem“ i „pokretnom“ podsjetniku. Eurovision Song Contest ili Eurosong muzičko je natjecanje. Osnovano je sredinom 1950-tih godina, a prvo natjecanje održano je u Švicarskoj 1956. godine. Nešto više o pobjednicima, mjestu održavanja i zanimljivostima ovog natjecanja možete saznati na sljedećoj infografici.

"Čuvarice knjiga" u Tuzli

Današnja gradska biblioteka "Derviš Sušić"
Photo: Ivana
Svi oni koji su se školovali u Tuzli, barem jedan period svog života morali su imati susret sa gradskom Bibliotekom „Derviš Sušić“ u Tuzli. Pronaći lektiru za školu, knjigu po kojoj trebate spremati ispit na fakultetu. Tako sam i ja baš tu našla sve one fotografije, objašnjenja, činjenice koje su meni trebale pri izradi ovog bloga pronašla sam zajedno sa osobljem ove biblioteke. Kakav bi bio ovo blog Podsjetnici vremena, ukoliko ne bih napisala i nekoliko redova o zgradi koja čuva podatke o svemu onome što sam pisala prethodnih mjeseci. Međutim zgrada koju danas poznajemo, nije oduvijek bila Biblioteka, niti se Biblioteka oduvijek tu nalazila.

Biblioteke u Tuzli
Narodna biblioteka Tuzla osnovana je davne 1946. Godine. Obavljala je uspješno sve zadatke vezae za bibliotekarstvo djelujući u funcijama općeg obrazovanja, informiranja i zadovoljavanja kulturnih potreba Tuzlaka i građana okolnih mjesta. Godine 1986. osniva se i počinje sa radom, Univerzitetska biblioteka Tuzla. Njen glavni zadatak sastojao se iz toga da poboljša povezivanje fakultetskih biblioteka, te da u jednu ruku pruži podršku tuzlanskom Univerzitetu u uključivanju u svjetski sustav znanstvenih informacija. Krajem oktobra 1992. godine ove dvije biblioteke počinju djelovati kao jedinstvena ustanova pod imenom Narodna i univerzitetska biblioteka Tuzla (NUB). Danas, gradska biblioteka novi ime poznatog bosanskohercegovačkog pisca i prijašnjeg direktora Biblioteke, Derviš Sušić.

Nekadašnja Okružna pošta, poslije Biblioteka
Photo:Ivana



Lokacije biblioteka
Biblioteka se nekada nalazila, kako starije generacije kažu u zgradi nekadašnje Okružne pošte, dok će mlađi (koji znaju gdje se nalazila) objasniti to kao „ona zgrada što se skoro srušila na sjevernu saobraćajnicu kod Skvera“. Zgrada nekadašnje Biblioteke, nastala je kao i Barok u doba Austro-Ugarske.





Medicinska škola, Dječija bolnica, danas Biblioteka
Photo: preuzeto sa interneta



Današnja zgrada Biblioteke, 60-tih godina bila je Medicinska škola u Tuzli. Poslije je korištena i kao Dječija bolnica, a potom i kao administracija UKC-a Tuzla. Danas je u toj zgradi, koja je s vremenom samo dobila na ljepoti, Narodna i univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“.






Nekadašnja biblioteka - danas
Photo: Ivana 

Sadašnje stanje nekadašnje biblioteke
Godinama prolazimo pored ruševnog objekta koji propada i predstavlja opasnost za građane. Ne mogu da se ne upitam, hoće li ista sudbina kao i zgradu Baroka zadesiti za nekoliko godina? Hoće li biti odlučeno da se sruši, sravni sa temeljom svaka uspomena na postojanje ove ljepotice ili će pak netko odlučiti njeno saniranje ili možda čak i ponovnu gradnju novog starog objekta? Sve to ostaje nam da vidimo u narednih 10, 20 ili 30 godina. Do tada, oni koji vole stare podsjetnike Tuzle, vjerujem da im svaki prolaz pored ove ruševne zgrade izmami osmijeh poput starice koja uprkos godinama nastoji stojati ponosno i uspravno.



četvrtak, 11. lipnja 2015.

Samostan Josipovac u Tuzli

Ovaj put prošetala sam prema istočnom dijelu grada Tuzle, tražeći nekadašnje zemljište Dragoželj. Željela sam pronaći još jedan nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. U novembru 2014. godine Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila je samostan sestara Kćeri Božje ljubavi „Josipovac“ u Tuzli nacionalnim spomenikom. U pravcu Slavinovića sa lijeve strane, jedva primjetna građevina, koju da ne tražim sigurno ne bih primjetila.

Gradnja samostana
Samostan Josipovac
Photo: Ivana
Izgrađen je krajem 19. stoljeća. Družba Kćeri Božje ljubavi dobila je na poklon ovo zemljište od Bosanske vlade 1885. godine. Kako je zemljište bilo zapušteno, sestre su ga iskrčile, obradile i postepeno se formirala ekonomija prozvana Josipovac. Na ekonomiji je u septembru 1886. godine izgrađen samostan „Josipovac“ koji je materijalno pomagao Zavodu Kraljice sv. krunice u Tuzli, o čemu sam pisala u prethodnom postu. Tu je živjelo i radilo desetak sestara. Nedaleko od samostana formirano je i groblje časnih sestara, na kojem počivaju sve one koje su preminule u Tuzli.

Sestre se sele iz Tuzle
Međutim, nakon Drugog svjetkog rata, kada su vlasti proglasile zemljište državnim vlasništvom, sestre su se morale iseliti, a samostan je nakon 62 godine postojanja, jednostavno prestao da radi. Dodjeljivan je za razne funkcije, što je i dovelo do toga da je zapušten i prepušten samouništavanju.
Trenutno se na području Tuzle nalazi šest sestara Kćeri Božje ljubavi. Dvije djeluju u Franjevačkom samostanu „Sv. Petra i Pavla“, a ostale četiri u samostanu koji je izgrađen iza KŠC „Sv. Franjo“ u Tuzli i rade u istom.   

Groblje sestara Kćeri Božje ljubavi
Photo: Ivana
 Ono što me ponovno zabrinjava je to, što ne želimo očuvati našu povijest. Sestre koje su toliko toga dale Tuzli, obrazovale generacije i generacije, prepuštene se ponovno same sebi. Da li su građani Tuzle zaboravili na samostan Josipovac i groblje sestara, nisu nikada čuli za njega ili ga stvarno ne žele spasiti od zaborava? Ono čega sam uvrstila i ovu temu u podsjetnike vremena je što iako proglašen nacionalnim spomenikom, samostan Josipovac propada s vremenom i nitko se ne brine o njegovom održavanju. Mislim da su sestre zaslužile barem toliko od građana Tuzle i okoline. Smatram da su one još uvijek „živući“ podsjetnik jednog veoma dugog vremenskog perioda, školstva i grada Tuzle.

Kloster - tuzlanska škola

Kloster i Jevrejska sinagoga
Photo: preuzeto sa interneta
Pišući prethodni put o KŠC-u ostala sam dužna informaciju o tome zašto je centar sagrađen baš na tom lokalitetu. Retrospektivno se vraćajući u neka prošla vremena u toj ulici nalazila se Jevrejska sinagoga (o kojoj sam pisala u prvom postu), a odmah do nje, Kloster. Tako ga nazvaše Tuzlaci. Kako se ime često koristilo i spominjalo, po njemu i ulica dobija naziv Klosterska ulica. U prevodu sa njemačkog jezika das Kloster znači samostan, a šta je zapravo bio Kloster saznat ćete u redovima koji slijede...

Osnivanje Klostera
U decembru 1883. Godine, preporukom nadbiskupa Stadlera i civilnog adlatusa[1] Nikolića, utemeteljica Družbe Kćeri Božje ljubavi, Majka Franziska Lechner, šalje redovnice u Tuzlu. Petog decembra, nakon što su stigle izazivaju veliku pažnju građana, jer većina građana do tada nikada nije vidjela katoličku redovnicu. Tuzlanski župnik, kao i načelnik grada velikodušno su ponudili svu pomoć, kako bi sestre otvorile školu jer je u to vrijeme postojala samo škola za učenike pravoslavne vjere. Tek što su stigle, Općina im ustupa kuću u kojoj će se održavati nastava, a sestre su se smjestile u iznajmljenu kuću. Desetak dana poslije, 17. decembra 1883. godine otvorena je Osnovna škola sa hrvatskim i njemačkim odjeljenjima. Njemačka odjeljenja su otvorena prvenstveno zbog djece čije su se obitelji doselile iz austrijskih pokrajina.

„Širenje znanja“
Kloster - Zavod Kraljice sv. krunice Tuzla
Photo: preuzeto sa interneta
Kako je đaka dolazilo sve više, prirodno je bilo razmišljati o većoj školskoj zgradi. Prikupljala su se sredstva, te je gradnja mogla početi. Gradilište je izgledalo poput kazališnog komada okruženog publikom, odnosno školskom djecom, radnicima i građanima svih vjeroispovijesti. Bečki inžinjer Greger vodio je gradnju, a on je u to vrijeme ujedno gradio i državne zgrade u Tuzli. Zgrada, odnosno Zavod Kraljice sv. Krunice – što je bio službeni naziv škole. Završena je 25. oktobra 1888. godine. Bila je to lijepa, a što je i bitnije funkcionalna zgrada. Iza nje se prostiralo dvorište i vrt. Učionice su bile u prizemlju i na prvom spratu, dok je drugi bio predviđen za internat, spavaonice sestara koje su tu radile i kućnu kapelicu. Zavod je u to vrijeme imao dječiji vrtić, a pored Osnovne škole 1888. godine otvorena je i Viša djevojačka škola. U istočnom dijelu grada (mjesna zajednica Slavinovići) gdje se nalazio samostan „Josipovac“, sestre su uzgajale povrće, te na taj način najvećim dijelom same finansirale rad Zavoda.

Interesantan podatak vezan za Kloster je što su ga pohađala djeca različitih vjeroispovijesti, upravo onako kakva je praksa i danas u KŠC-u „Sv. Franjo. U prilog tome je i tabela na kojoj je prikazan broj upisanih učenica školske 1918./1919. godine razvrstan prema vjeroispovijesti.
(tabela str.36.)


Tabela upisanih učenica školske 1918./1919. godine
Photo: iz knjige Provincija Božje Providnosti
Družbe Kćeri Božje ljubavi - s. Caratan, s. Mutić

Zatvaranje Klostera
Kloster nakon bombardiranja
Photo: iz knjige Provincija Božje Providnosti
Družbe Kćeri Božje ljubavi - s. Caratan, s. Mutić
Kako su godine prolazile, škola se širila, primala sve više učenika i uživala poštivanje i prihvaćenost svih građana Tuzle. Međutim, u Drugom svjetskom ratu, tijekom bombardiranja Tuzle, 15. augusta 1944. godine Kloster je jako oštećen, te prekida s radom. Poslije rata u zgradi Klostera smjenjivale su se druge škole, a sestre početkom jula 1949. godine bivaju protjerane iz Tuzle. Kasnije je zbog potresa i tonjenja tla, zgrada Zavoda napuštena, a 1969. godine gradska Općina odlučila je srušiti zgradu do temelja.
Sada kada znamo komadić povijesti, možda shvatimo i pogledamo malo sa drugačije strane zašto je KŠC „Sv. Franjo“ izgrađen i zašto baš u Klosterskoj ulici. Kao i zgrada Baroka, na starim temeljima podignut je podsjetnik kako prošlog, tako i ovog vremena, jer je Zavod Kraljice sv. krunice, pa i KŠC dao mnogo toga u obrazovanju tuzlanskog kantona. 

O samostanu „Josipovac“ i tome zašto je podsjetnik vremena, kao i o časnim sestrama pišem u narednom postu...




[1] adlatus (lat.), pomoćnik, pobočnik, namjesnik, savjetnik

KŠC "Sv. Franjo" - Klosterski centar obrazovanja

Nekako sam se potrudila zadnjim postovima da prođem Tuzlom i njenim drugim ulicama. Međutim, sjetih se da ta Klosterska ulica stvarno obiluje raznim znamenitostima i morala sam ponovno šetnju sa trga Slobode završiti u Klosterskoj ulici. Malo je onih koji su živjeli, posjećivali Tuzlu ili su pak samo prepriječili put do Slane Banje, a da nisu primjetili građevinu preko puta Telex-a. U smjeru Slane Banje, sa desne strane, nalazi se zgrada Katoličkog školskog centra (KŠC) „Sveti Franjo“ u Tuzli. U okviru ovog centra zajedno djeluju Opća gimnazija i Osnovna škola. Međutim, nije oduvijek tako bilo. Neki su se možda i susreli sa ovim centrom školujući se u njemu, neki možda još uvijek ne znaju šta krije ta „mistična“ građevina, dok postoje vjerojatno i oni treći koji kažu kako je to vjerska škola pa se nađete oči u oči sa pitanjima: „Hoćeš li ti biti časna sestra kada to završiš?“ i slično.
Za sve one koji žele saznati malo više, kako je nastao, zašto baš u Klosterskoj ulici, ali zašto i Klosterska ulica pišem u nekoliko narednih postova...


KŠC "Sv. Franjo" Tuzla - u tijeku gradnje i danas
Photo: preuzeto sa interneta

KŠC „Sv. Franjo“ Tuzla – nekad i sad
Vrhbosanska nadbiskupija formalno je osnovala Opću Gimnaziju pri KŠC „Sv. Franjo“ u Tuzli 23. jula 1995. godine. Kako centar još uvijek nije imao svoju zgradu, Gimnazija započinje sa radom u iznajmljenim prostorijama državnih škola, a saznat ćete i zbog čega.
Prvo je to bilo u Osnovnoj školi „Pazar“ (od 1995. do 1997.), Kako se broj učenika povećao Ministarstvo obrazovanja ponudilo je prostorije Mašinske škole (od 1997. do 2001.), gdje se i preseljavaju. Nedostatak svojih prostorija je zapravo i uzrok zbog čega sa radom nije mogla odmah početi i Osnovna škola koja je svakako bila planirana pri ovom centru.
Nastava je počela 6. novembra 1995. godine u Osnovnoj školi „Pazar“ sa upisana tri odjeljenja prvih razreda i jedno odjeljenje drugog razreda. Prvi ravnatelj centra bio je fra Mladen Jozić, dok je njegova zamjenica bila sestra Kristijana Jurić. Direktorica Gimnazije u to vrijeme bila je Marica Petrović, današnja profesorica na Filozofskom fakultetu u Tuzli, na odsjeku za bosanski/hrvatski/srpski jezik i književnost. Školske 2001./2002. godine centar se seli u novoizgrađenu zgradu u Klosterskoj ulici u kojoj je i danas. Nakon preseljenja u novoizgrađenu zgradu sa radom je počela i Osnovna škola, koja postoji i danas u sklopu centra.
   
KŠC "Sv. Franjo" Tuzla - amfiteatar
Photo: preuzeto sa interneta
Zgrada KŠC-a „Sv. Franjo“ je jedna prvenstveno moderna i funkcionalna građevina. Prostrano građena sa dva krila zgrade, kako bi se istovremeno u jednoj smjeni odvijala nastava za osnovce i srednjoškolce uz veliku sportsku dvoranu koja ih je dijelila i spajala u sredini. Prepuna velikih staklenih površina kako bi pružala osjećaj širine, te vedrih boja, kako bi sami učenici i djelatnici bili raspoloženi i nasmijani. Kako je to relativno novija škola, opremljena je sa suvremenim kabinetima, koji učenicima svakako pomažu u savladavanju gradiva.


„Inovacije školstva“
Danas škola djeluje na istom mjestu i u istoj zgradi. Ravnatelj centra, što je novina u bosanskohercegovačkom školstvu je vlč. mr. Vlatko Rosić. Funkcija ravnatelja još uvijek nije prihvaćena od strane nadležnih institucija, ali po prirodi posla možemo ju usporediti sa funkcijom menadžera ili generalnog direktora. Direktorica Opće gimnazije je Žana Altumbabić, dok je direktor Osnovne škole Danijel Barišić. U sklopu centra od skora postoji i internat za sve učenice ove ili neke druge škole ili pak studentice nekog od fakulteta u Tuzli. Postoji i školska udruga „Prijatelji centra“ koja pomaže u stipendiraju i pomaganju učenicima. Članovi ove udruge mogu biti svi zainteresirani preko djelatnika centra, roditelja, te bivšh i sadašnjih punoljetnih učenika. U sklopu ove udruge godišnje se održava i „Donatorska večer“ na kojoj se aukcijski prodaju radovi učenika, te i na taj način skupljaju sredstva za centar.
KŠC "Sv. Franjo" Tuzla - sportska dvorana preuređena za priredbu
Photo: preuzeto sa interneta
Na koncu želim istaći, iako mnogi prikazuju ovaj centar kao ekluzivno pravo samo jednih, iz osobnog iskustva navodim kako su svi dobrodošli u centar. Po završetku osnovne ili srednje škole nećete postati časna sestra, niti će vas netko primorati da jedan sat sedmično slušate neki od vjeronauka tri velike konfesije. Umjesto vjeronauka možete izabrati predmet moral i etiku, dok je predmet Povijest religija obvezan i ugrađen u nastavni plan i program. U vezi s tim navodim citat Vrhbosanske nadbiskupije: „Opća gimnazija je srednja škola za stjecanje širokog općeg obrazovanja, javna ustanova otvorena i dostupna svim zainteresiranim kandidatima bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost.“

Zašto je KŠC „Sv. Franjo“ sagrađen baš u Klosterskoj ulici i zašto se ulica zove Klosterska pročitajte u narednom postu.



srijeda, 10. lipnja 2015.

Barok - "naš dio Austro-Ugarske"

Nikada nisam mogla odrediti zbog čega točno, ali čim bi se prve zrake Sunca probijale kroz oblake iznad Tuzle omiljeno mjesto za „gušteranja“ (čitaj: upijanje vitamina D kroz sunčeve zrake iliti sunčanje) bio bi Trg Slobode. 

Trg Slobode zajedno sa Barok zgradom
Photo: Ivana
Možda zbog  prostranosti, skorog renoviranja, konstantnog trčkaranja djece, osmijeha na licu kada voda iz fontane završi na njihovim nosićima ili me pak smirivao pogled na zgradu Baroka. Sjećam se i da sam kao djevojčica od 10tak godina obožavala to mjesto. Iako je u to vrijeme (1999. godine) to bio parking za automobile ispred zgrade stare Općine. Gledajući tako jedan dan u zgradu Baroka, a i ona u mene, odlučila sam malo istražiti. Kako, odakle i zbog čega se ona tu rodila i došla sam do zanimljivih otkrića. Ukoliko ste spremni da još malo naprežete svoje oči, saznat ćete mnogo toga u narednim redovima...

Daleka povijest
Appel Platz nekad
Photo: preuzeto sa interneta
Nakon najave da će austrougarski prijestolonasljednik Franz Ferdinand posjetiti Bosnu i Hercegovinu, ali i Tuzlu, tuzlanska vlast i trgovci su odlučili izgraditi lijepu zgradu, prema austrijskom projektu. Na Appel Platz-u, kako se u to vrijeme zvao današnji Trg Slobode, do tada su bile mnoge trgovačke radnje. Nova zgrada je zapravo bila preteča današnjih shopping centara. Zgrada Baroka izgrađena je oko 1900.-te godine prvenstveno kao mjesto gdje bi trebao da boravi Franz Ferdinand sa svojom suprugom Sofijom Chotek prilikom posjete Tuzli. Gipsana ornamentika kojom je ukrašena fasada zgrade, donesena je iz centra Monarhije, te je uz to i zahtijevala jedan posebni stil – barok. Zbog svog stila, građani su zgradu jednostavno tako i prozvali – Barok.  Nažalost iako izgrađena u njegovu čast zbog događaja koji su uslijedili u Sarajevu, Franz Ferdinand nikada nije vidio što su Tuzlaci izgradili u njegovu čast.

Borba i preživljavanje 
Zgrada Baroka 80-tih godina
Photo: preuzeto sa interneta
Unatoč vremenu zgrada Baroka stojala je ponosno u centru Tuzle nekih 80-tak godina prkoseći raznim vremenskim utjecajima. Nije izdržala. Zgrada Baroka je propadala, što zbog neadekvatnog održavanja, što zbog slijeganja terena. Jedno vrijeme je stojala kao ponosni spomenik jednog vremena, a u drugo kao ruglo grada koje je zbog urušavanja počelo da bude prijetnja prolaznicima. Negdje oko 1978. godine, priča mi tadašnja srednjoškolka kako je na krovu zgrade raslo drvo. Prvo sam mislila da me zeza ili da je pogriješila i upitam ju ponovno: „Drvo?“. Odgovara mi da kako je krov usljed urušavanja propao počelo se razvijati drvo koje je raslo u krovu zgrade. Nakon dugotrajnog negodovanja građana i kritika, ipak je odlučeno 1983. godine da se zgrada Baroka ruši. Podsjetnik jednog vremena sravljen je sa zemljom.

„Novi temelji na starim stopama“

Nakon što je prošlo 25 godina od rušenja, na istom mjestu počinje se sa izgradnjom novog starog podsjetnika iz doba Austro-Ugarskog vremena.  Konačno 2009. godine dobijamo vjernu repliku austrijskog projekta. Uz zgradu obnovljen je i sadašnji Trg Slobode, mjesto sastajanja mnogih građana uz popularnu poštapalicu „kod velike fontane“.
Ono što me zabrinjava je da zgrada ne doživi za nekih 70-tak godina istu sudbinu. Kako zbog neodržavanja, tako i zbog toga što je dozvoljeno da joj se narušava prvobitni izgled raznoraznim reklamama, te klimatskim uređajima koji su sve, osim uklopljeni u izgled ovog podsjetnika grada Tuzle. Očuvanju ne idu u prilog ni novogodišnje lampice koje se od trenutka kada su postavljene na zgradu, nikada nisu skinule. Također, smatram da se efekat dočaravanja baroknog stila mogao više postići postavljanjem običnog stakla, a ne ovog „ogledalo stakla“. Tako da mi na koncu sve više, iako draga, zgrada Baroka liči na modernu verziju nekadašnjeg vremena, ali je i kao takva ipak jedan dugogodišnji podsjetnik vremena grada Tuzle.   
 
Današnji izgled Barok zgrade, sjeverna i južna strana
Photo: Ivana
Na ovom link-u pogledajte video u kojem su objedinjene fotografije kako je Barok izgledao nekad i danas.

ponedjeljak, 8. lipnja 2015.

Hastahana - "strma bolnica" u Tuzli


Ulaz u Hastahanu
Photo: Ivana 
Vjerujem da mnogi od vas poznaju Strmu ulicu prekrivenu kaldrmom[1] preko puta mosta sa kipovima. Ako i ne poznajete ovako po imenu (kao što ni ja nisam prepoznala) morali ste proći njome ili da si uštedite na vremenu jer kasnite na fakultet ili posao, ili da zaobićete gradsku gužvu, prosvjede, zatvorene gradske ulice i slično. Naš sljedeći podsjetnik vremena nalazi se na broju 8. u nekada zvanoj „Strmoj ulici“, koju kada sam pronašla i posjetila otkrila sam da nosi naziv „Dr. Mehmeda Šerbić“. U dilemi sam da li započeti ovaj post sa pričom o doktoru Šerbiću ili pak o građevini koja se tu nalazi. Jedno bez drugog, dakako ne bi ni postojali.


Mladost koja pokreće
Dr. Mehmed Šerbić, mladi ljekar koji je nakon diplomiranja u Carigradu došao u Tuzlu. Godine 1873. godine pokrenuo je inicijativu za osnivanjem prve bolnice koja bi liječila građane iz Tuzle i okoline. U jesen 1874. godine u Bosni i Hercegovini  je otvorena prva javna bolnica u Tuzli. Nazvana je i do danas ju zovu Hastahana, što u bukvalnom prijevodu sa turskog jezika znači bolnica. U to vrijeme sastojala se od 12-15 bolesničkih kreveta, ordinacijom, prijemnom ambulantom, bolesničkom kuhinjom i sobama za ljekare. Bila je u uporabi sve do 1. juna 1884. godine kada je Austro–Ugarska izgradila novu i za to vrijeme moderniju bolnicu.

Hastahana
Photo: Ivana
Pozitivna i negativna obilježja
Nažalost i ovo je jedan od spomenika koji po meni ima više negativnih, nego pozitivnih obilježja. To je jedini spomenik u Tuzli koji je obilježen, što je dakako pozitivna stvar. Na njemu se nalazi spomen ploča na kojoj je napisano: 
Spomen ploča na Hastahani
Photo: Ivana

U jesen 1874. Godine u ovoj zgradi otvorena je prva bolnica u Tuzli. Osnivači su joj bili Dr. Mehmed Sami Šerbić i Opština Tuzla. Djelovala je do 1886. godine kada je preseljena u novu zgradu. Kolektiv regionalnog medicinskog centra, Dr. Mustafa Mujbegović - Tuzla 2. Oktobra 1974. godine

Također, od aprila 2014. godine i Hastahana se ubraja u nacionalne spomenike Bosne i Hercegovine. Pozitivno je i to da su Tuzla, ali i njeni građani dobili bolnicu koja je napredovala, širila se i  modernizirala onako kako je vrijeme dozvoljavalo. Međutim nije baš za pohvalu, da mnogi građani te iste Tuzle ne znaju ni za postojanje Hastahane, a niti za njenu lokaciju. Iako obilježen spomenik, malo je onih koji su upoznati sa tim šta je zapravo i koliko je Hastahana doprinijela gradu Tuzli. U prilog ne ide ni teško stanje građevine, koja se sada nalazi u privatnom vlasništvu porodica Prcić i Kapidžić. Pozitivno u tome jeste jedino da iako stara 140 godina, još uvijek stoji uspravno i prkosi gravitaciji u ovoj strmoj ulici.

Kada stojite ispred ove građevine, ne možete, a da se ne zapitate koliko je ljudi izliječeno zahvaljujući otvaranju ove ustanove? Koliko je ljudi prošlo kroz ista vrata pred kojima vi sada stojite? I na koncu, zašto baš nitko ne želi da „izliječi“ Hastahanu i produži još život na barem još 140 godina?



[1] popločani put neobrađenim kamenom

nedjelja, 10. svibnja 2015.

Poljska džamija u Turalibegovoj ulici

Turalibegova džamija 2015. godine
Photo: Ivana
Ovaj blog nas ponovno vraća na listu Nacionalnih spomenika Bosine i Hercegovine na području grada Tuzle. Jedan od spomenika nalazi se na uglu Turalibegove i Klosterske ulice. Nemoguće je, a da niste čuli ili pak primjetili skoro restauiranu Turalibegovu džamiju. Na sjednici prije 10 godina, u mjesecu martu Komisija za očuvanje Nacionalnih spomenika donijela je odluku da se džamija sa grebljem i turbetom proglasi nacionalnim spomenikom. Iako smo svi vidjeli da je džamija preuređena, vjerujem da veoma mali broj poznaje da je to jedan od nacionalnih spomenika koje „skriva“ Tuzla. Ni sama ne bih bila upoznata sa tim podatkom, da nisam prisustvovala izložbi o koju je najavila moja kolegica Lela Malićbegović http://lelamalicbegovic.blogspot.se/2015/04/najava-kulturnog-dogaaja.html


Turalibegovu džamiju sagradio je Turali-beg u periodu između 1548. do 1572. godine. Nagađa se da je bio rodom iz Tuzle, ali da je vršio visoku dužnost sandžak-bega u Smederevskom, Sremskom i Zvorničkom sandžaku. Mnoge tuzlanske džamije stradale su u požarima u 16. stoljeću, te su uništeni veći dijelovi naselja. Svoj izvorni izgled Turalibegova džamija sačuvala je sve do 1890. godine kada se odlučilo i o gradnji nekih drugih objekata. Jedan od objekata građenih u to vrijeme je i turbe. Nalazi se odmah pored džamije. Njegova gradnja, nagađa se, desila se 1890. godine kada se izvršilo i nasipanje i ravnanje terena oko džamije. Međutim, nikada nije otkriveno kome je tačno posvećeno. Usljed nasipanja i ravnanja terena oko džamije, ulaz u džamiju je ostao niži, te je nasuta i unutrašnjost, na postojeće zidove dozidano je 145cm i napravljen novi krov. Od tada potiče izgled džamije kakvu smo poznavali do 2007. godine kada je počela restauracija. 


Kupola prije restauracije
Photo: preuzeta sa interneta
Zašto Poljska džamija?
Turalibegovu džamiju mnogi nazivaju još i Poljska, ali mali broj je onih koji znaju zbog čega je to. Turali-beg je izgradio džamiju u polju, izvan zidina tvrđave, te otuda i naziv Poljska džamija. Pretpostavljao je kako će oko džamije nastati mahala, oko nje četvrt, što će na koncu prouzrokovati širenje grada. Danas kada malo bolje razmislimo o tome, to se zapravo i dogodilo. Postoji još jedna zanimljivost koja je otkrivena nakon restauracije 2007. godine. Kako sam ranije spomenula, u jednom periodu uslijedilo je nasipanje terena, odnosno „izdizanje“ poda džamije. Zbog toga nam se nakon rekonstrukcije Klosterske ulice čini da se džamija „slegla“ jer je očito niža od same ulice. Zapravo, kada se počelo sa restauracijom, otkriveno je kako je prvobitna kvota temelja, odnosno poda džamije niža od trenutne za 145cm koliko je nasuta unutrašnjost džamije. Zbog toga je izvršeno iskopavanje i vraćanje poda na prvobitnu kotu. Iako je sada džamija  niža od saobraćajnice, vraćena je na „prvobitni temelj“, te joj je vraćen i prvobitni izgled.  


Prikaz koliko je teren visočiji u odnosu na temelj džamije
Zašto džamije izgledaju baš tako?
Podsjećanja radi, skoro sve džamije danas prate plan Muhamedove prve džamije koju je bila sastavljena od pravokutnog zatvorenog dvorišta, zgrade za molitvu i arkadama[1] sa strane. Osnovni oblik džamija se sastoji od uzdužne pravokutne velike prostorije s mnogo stupova,
iznad kojih se ponekad nalazi kupola. Posjeduje mihrab, odnosno nišu[2] u zidu džamije koja je u pravcu Mekke gdje su okrenuti vjernici za vrijeme molitve. Zatim, u sklopu dvorišta nalazi se zdenac za ritualno pranje određenih dijelova tijela čistom vodom prije molitve, te visoke munare koje su zapravo tornjevi kružnog ili poligonalnog tlocrta s unutarnjim stubama koje vode do balkona sa kojeg mujezin[3] poziva vjernike na molitvu. Također u islamskoj arhitekturi koriste se još i svodovi[4] i kupole[5], ivane[6] koji su napravljeni na prijelazima između različitih dijelova džamije, ponavljanje geometrijskih oblika, uporaba vedrih boja, dekorativne islamske kaligrafije[7], umjesto slika koje se smatraju zabranjenim u arhitekturi džamija.  

   Nadam se da sljedeći put kada prođete Klosterskom ili Turalibegovom ulicom, nećete na isti način pogledati Poljsku džamiju već da ćete se sjetiti onoga što ste pročitali u ovom postu, bilo da je to novost za Vas ili da to već odavno poznajete.




[1] potiče od latinske riječi arcus, što znači luk, odnosno svod. U arhitekturi označava svodište, nadsvođe; luk između dvaju stupova ili niz lukova koji počivaju na stupovima. Upotrebljavaju se u graditeljstvu od egipatskih hramova do danas.
[2] Od francuske riječi niche, u arhitekturi poznata kao polukružno ili četvrtasto udubljenje u zidu za smještaj različitih predmeta. U crkvenim nišama se smještaju oltar i nadgrobni spomenici, dok se u džamiji to naziva mihrab gdje imam predvodi molitvu.
[3] izvikivač koji poziva vjernike na molitvu pet puta dnevno
[4] konstruktivni element koji zatvara gornje granice unutarnjeg prostora zaobljenim plohama, naslanjajući se na okolne zidove, lukove ili stupove
[5] sferični oblik svoda iznad građevina koje imaju tlocrt kružnice, kvadrata ili mnogokuta
[6] definiran kao zasvođeni ulaz ili prostor, sa zidovima na tri strane dok je četvrta potpuno otvorena
[7] umjetnost lijepog ručnog pisanja uz pomoć pera, kista, tinte ili nekog drugog pribora za pisanje



subota, 2. svibnja 2015.

Crkva u Breškama iz 1890. godine

   Kako su nas mještani odveli do Nekropole sa stećcima, prošli smo pored župne crkve za koju su rekli da je stara preko 100 godina. Nije mi dugo trebalo da ih zamolim da nas u povratku upoznaju sa župnikom kako bismo saznali malo više detalja o crkvi. I tako, nakon što smo pronašli, pogledali i oduševili se stećcima, ubrzo smo se našli u crkvenom dvorištu zajedno sa župnikom. Fra Franjo Martinović nam je više nego rado pokazao crkvu iznutra i ukratko nam ispričao o njenoj povijesti, te umjetninama koje posjeduje.

Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Breškama
Photo: Ivana
Životno djelo kipara
Prva crkva u Breškama sagrađena je davne 1845. godine. Bila je to skromna drvena crkvica, dok je sadašnja kamena crkva izgrađena 1890. godine. Do danas stoji u originalnom obliku kao i prije 100-tinjak godina uz neke umjetničke "korekcije". Prije 30-tak godina, tačnije 1986. kipar Zdenko Grgić započeo je umjetničko uređenje crkve. Pri prvom ulasku shvatate da ste ušli u jednu malu riznicu umjetnina u kojoj sam prvo primjetila neobičan strop. Župnik kaže kako je kipar imao želju da stvori dojam "lebdećeg stropa", te strop doista izgleda tako, kao da nije pričvršćen za zidove crkve. Također, na stropu se nalazi drveni križ oko kojeg je nekada bila rasvjeta koja je uklonjena zbog straha od požara.


Saznajemo i da je kipar imao mnogo ideja za umjetničko poboljšanje crkve, koje je većinom i ostvario za svog života. Prvo se počelo sa skidanjem žbuke sa unutrašnjih zidova, kako bi se otkrili zidovi, koji su zidani grubo tesanim kamenom još prije 130 godina. Sa vanjske strane žbuka je zadržana kako bi bila jedna vrsta zaštite od promjenjivih vremenskih utjecaja.

Vitraji - Rođenje, Raspeće i Uskrsnuće
Photo: edukativni letak o Župi Breške
Ljepota boje na staklu
Nakon što je žbuka skinuta i otkrivena ljepota gradnje prirodnim materijalom napravljena su i postavljena tri vitraja* (Rođenje, Raspeće i Uskrsnuće)  u prezbiteriju**, također djelo Zdenka Grgića.
Ostalih sedam vitraja koji predstavljaju biblijske teme postavljeni u 1988. godine, a zadnja dva koja stoje sa desne i lijeve strane ulaza izrađeni su 2010. godine nakon smrti kipara.




Vitraji koji su urađeni nakon smrti kipara
Photo: edukativni letak o Župi Breške


Župnik nam je rekao kako su u njegovoj radionici pronašli nacrte ta dva vitraja koja nisu urađena, te odlučili ih izraditi po kiparovim zamislima. Zdenko Grgić je za vrijeme uređenja crkve izradio i oltarnu menzu u drvu 1986. godine, te u drvorezu su urađene i postaje Križnog puta kombinirane sa još šest tema iz Isusova života 1987. godine.
Navještenje i Emaus izrađeni su kao reljefi u bakru 1996. godine, a ispred crkve smješten je i brončani kip Uskrslog Krista, izrađen 2003. godine


Mozaik posvećen Gospi
Photo: Ivana




Crkva u Breškama posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije, pa se kipar zbog toga i odlučio izraditi mozaik posvećen Gospi 1990. godine koji stoji u prezbiteriju, iza oltara. Gospa je na mozaiku prikazana sa djecom i narodom u narodnim nošnjama.








Ova crkva koju sam već nazvala riznicom umjetničkih djela spada u jednu od najstarijih očuvanih i najljepše uređenih sakralnih prostora Bosne Srebrene. Ovdje su se spojile netaknuta priroda, arhitektura i suvremeni sakralni umjetnički izraz koji svjedoče o zalaganju i djelovanju franjevaca na ovim prostorima.


Kip Uskrslog Krista
Photo: Ivana


Postaje Križnog puta kombinirane sa temama iz Isusova života
Photo: Ivana




Vitraji koji se nalaze sa bočnih strana crkve
Photo: edukativni letak o Župi Breške












*vitraj = (franc. vitrail) posebnim načinom oslikano staklo, najčešće na crkvenim prozorima
**prezbiterij = povišen prostor uz glavni oltar ili iza njega, obično završava apsidom (polukružni završetak)






nedjelja, 26. travnja 2015.

Stećci u Breškama

Pogled na Breške
Photo: Ivana
  Nekropola sa stećcima u Starim kućama, zaseok Nikolići, Donje Breške 
   Na samo 15 minuta ugodne vožnje od centra Tuzle, većinom kroz prirodu i čist zrak, blizu, ali ipak daleko od gradske vreve na padinama Majevice tražimo naš "portal za putovanje kroz vrijeme." Iako je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika još 2010. godine proglasila Nekropolu sa stećcima u Starim kućama nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine mi ju malo teže uspijevamo pronaći. Kao što većina spomenika, građevina, skluptura na području grada Tuzle koliko me sjećanje služi nije označena, tako i ovi stećci stoje još uvijek skriveni i u tišini. Zahvaljujući mještanima koji su više nego ljubazni bili  i odveli nas na tačnu lokaciju uspijevamo pronaći jedan od nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. 

Stećci u zaseoku Nikolići, Donje Breške
Photo: Ivana

Stećci u Starim kućama, na lokalitetu zaseoka Nikolići u Donjim Breškama, odupiru se vremenu i još uvijek stoje onoliko koliko mogu uspravno i ponosno na vrhu jednog brda uz društvo šume i vinograda. Prema Šefiku Bešlagiću, kulturnom povjesničaru, stećci datiraju oko polovine XV stoljeća, a pripadaju i prvoj polovini XVI stoljeća. Nekropola sa 23 stećka, kako sam već spomenula odupire se vremenu, ali pitanje je koliko još? Mnogi od njih su zbog neodržavanja više od pola ukopani u zemlju, a čak dva "žive zajedničkim životom" sa susjednim deblima. 




Simbioza stećaka i prirode
Drvo koje raste i širi se, počelo je rasti preko stećaka, te ukoliko se uskoro nešto ne poduzme stećci će ostati zarobljeni u unutrašnjosti debla. Šteta je što jedno od mnogih povijesnih bogatstava koje imamo propada, jer se nije našao nitko tko je nadležan da barem označi mjesto natpisom i u kratkim crtama obrazloži o kakvom nacionalnim spomeniku je riječ. Do tada, nadam se da će mještani ovog mjesta kao i do sada čuvati i ponositi se stećcima.
Stećci preko kojih raste drvo
Photo: Ivana


Photo: Ivana

O ostalim nacionalnim spomenicima Bosne i Hercegovine, o nekim ću pisati i ja u narednim postovima, kao i o radu komisije možete se informirati na http://kons.gov.ba/


Ukoliko želite naučiti nešto više o kulturnom naslijeđu Bosne i Hercegovine na nešto drugačiji način, posjetite interaktivnu stranicu http://kons.gov.ba/mojabih/






U narednom postu pišem o još jednom podsjetniku vremena sa kojima su nas upoznali mještani Brežaka, a koji postoji već više od 100 godina.

Nekropola sa stećcima u Starim kućama, Donje Breške
Photo: Ivana







nedjelja, 19. travnja 2015.

Jevrejska sinagoga u Tuzli

Jevrejska sinagoga i Narodna kuhinja "Imaret" (2015.)
Photo: Ivana
      Kao što se nekada zapitamo „Šta li sam bio u prethodnom životu?“ upitate li se,  „Šta se na ovom mjestu nalazilo prije 50, 100 ili 1000 godina?“ Kako je Tuzla oduvijek bila multikulturalan grad, do Drugog svjetskog rata živjeli su u njoj i Jevreji, njih oko 400. Uglavnom Aškenazi (Jevreji čiji preci potječu iz Sjeverne, Srednje ili Istočne Europe i ) i Sefardi (doseljenici iz Španjolske i Sjeverne Afrike). Jevreji su ujedno i najstarija nacionalna manjina koja je živjela u Bosni i Hercegovini. Današnja priča vodi nas u 1906. godinu u Tuzlu, kada su tuzlanski Jevreji sagradili jevrejsku sinagogu. Malo zvuči neobično i čudno – sinagoga u Tuzli, jer danas na mjestu njenog postojanja nećete pronaći, ni spomen ploču, ni sliku, niti pano sa fotografijama i dokazima da je tu postojala. 

Jevrejska sinagoga u Tuzli (1906. - 1941.)
Photo: preuzeto iz monografije o Tuzli 
      Povijest Templ-a u Tuzli     
       Svojom ljepotom ponosno je stojala rame uz rame do
Klostera s jedne i Turalibegove džamije sa druge strane. Nalazila se na mjestu današnje Narodne kuhinje „Imaret“, a nekadašnjeg Ekspres restorana, u ulici Klosterska na broju 12. Sinagogu su svi građani Tuzle nazivali „Templ“ od njemačke riječiTempel što znači hram. Pored sinagoge postojao je još jedan manji hram u kojem su se ljudi vjenčavali. Nalazio se u prizemlju „Ferajna“, što pretpostavljam da je germanizam nastao od riječi Verein što znači udruženje.U noći s 9. na 10. novembar 1938. godine dogodili su se napadi na jevrejske prodavnice, vjerske objekte, jevrejska groblja, pa i na same Jevreje. Ta noć zbog lomljenja stakala na jevrejskim izlozima nazvana je Kristalna noć (njem. Kristallnacht). Sa tri godine zakašnjenja „Kristallnacht“ se dogodila i u Tuzli, a rezultirala je time da je sinagoga demolirana, zapaljena, te na koncu razrušena do temelja. Program uništenja svega što je jevrejsko unaprijed je zadati zadatak koji je shvaćen kao takav, bez ikakvog preispitivanja.


Jevrejska sinagoga u Tuzli (1906. - 1941.)
Photo: preuzeto sa interneta
      

 Tada su se u Tuzli odupirali holokaustu Ratimir Deletis, tužitelj u vrijeme NDH i Mustafa Mujbegović, liječnik. Deletisa zovu tuzlanski Šindler jer je spasio veliki broj Jevreja, a proglašen je pravednikom jevrejskog naroda. Mujbegović je izmislio kako u Tuzli postoji endemski sifilis koji ne smije zaraziti njemačke liječnike. Organizirao akciju zajedno sa liječnicima iz Zagreba, te doveo liječnike Jevreje u Tuzlu zajedno sa njihovim obiteljima kako bi liječili taj sifilis. Tada je spašen veliki broj jevrejskih liječnika.  Sljedeće godine sa željezničke stanice u Tuzli koja je za neke predstavljala prvi susret sa ostatkom svijeta, za oko 300 Jevreja značila je posljednji udisaj slobode i dozvole za život. Odatle su mnogi svoj put završili u logorima u Jasenovcu i Staroj Gradišci, dok je samo njih dvadesetak imalo sreću vratiti se u grad iz kojeg su ih protjerali.