"Eurovision Song Contest"

Imajući za zadatak predstaviti nešto putem infografike odlučila sam se za još jedan podsjetnik vremena. Međutim, ovaj put radi se o „živućem“ i „pokretnom“ podsjetniku. Eurovision Song Contest ili Eurosong muzičko je natjecanje. Osnovano je sredinom 1950-tih godina, a prvo natjecanje održano je u Švicarskoj 1956. godine. Nešto više o pobjednicima, mjestu održavanja i zanimljivostima ovog natjecanja možete saznati na sljedećoj infografici.

"Čuvarice knjiga" u Tuzli

Današnja gradska biblioteka "Derviš Sušić"
Photo: Ivana

Svi oni koji su se školovali u Tuzli, barem jedan period svog života morali su imati susret sa gradskom Bibliotekom „Derviš Sušić“ u Tuzli. Pronaći lektiru za školu, knjigu po kojoj trebate spremati ispit na fakultetu. Tako sam i ja baš tu našla sve one fotografije, objašnjenja, činjenice koje su meni trebale pri izradi ovog bloga pronašla sam zajedno sa osobljem ove biblioteke. Kakav bi bio ovo blog Podsjetnici vremena, ukoliko ne bih napisala i nekoliko redova o zgradi koja čuva podatke o svemu onome što sam pisala prethodnih mjeseci. Međutim zgrada koju danas poznajemo, nije oduvijek bila Biblioteka, niti se Biblioteka oduvijek tu nalazila.

Biblioteke u Tuzli

Narodna biblioteka Tuzla osnovana je davne 1946. Godine. Obavljala je uspješno sve zadatke vezae za bibliotekarstvo djelujući u funcijama općeg obrazovanja, informiranja i zadovoljavanja kulturnih potreba Tuzlaka i građana okolnih mjesta. Godine 1986. osniva se i počinje sa radom, Univerzitetska biblioteka Tuzla. Njen glavni zadatak sastojao se iz toga da poboljša povezivanje fakultetskih biblioteka, te da u jednu ruku pruži podršku tuzlanskom Univerzitetu u uključivanju u svjetski sustav znanstvenih informacija. Krajem oktobra 1992. godine ove dvije biblioteke počinju djelovati kao jedinstvena ustanova pod imenom Narodna i univerzitetska biblioteka Tuzla (NUB). Danas, gradska biblioteka novi ime poznatog bosanskohercegovačkog pisca i prijašnjeg direktora Biblioteke, Derviš Sušić.

Nekadašnja Okružna pošta, poslije Biblioteka
Photo:Ivana

Lokacije biblioteka

Biblioteka se nekada nalazila, kako starije generacije kažu u zgradi nekadašnje Okružne pošte, dok će mlađi (koji znaju gdje se nalazila) objasniti to kao „ona zgrada što se skoro srušila na sjevernu saobraćajnicu kod Skvera“. Zgrada nekadašnje Biblioteke, nastala je kao i Barok u doba Austro-Ugarske.

Medicinska škola, Dječija bolnica, danas Biblioteka
Photo: preuzeto sa interneta

Današnja zgrada Biblioteke, 60-tih godina bila je Medicinska škola u Tuzli. Poslije je korištena i kao Dječija bolnica, a potom i kao administracija UKC-a Tuzla. Danas je u toj zgradi, koja je s vremenom samo dobila na ljepoti, Narodna i univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“.

Nekadašnja biblioteka - danas
Photo: Ivana 

Sadašnje stanje nekadašnje biblioteke

Godinama prolazimo pored ruševnog objekta koji propada i predstavlja opasnost za građane. Ne mogu da se ne upitam, hoće li ista sudbina kao i zgradu Baroka zadesiti za nekoliko godina? Hoće li biti odlučeno da se sruši, sravni sa temeljom svaka uspomena na postojanje ove ljepotice ili će pak netko odlučiti njeno saniranje ili možda čak i ponovnu gradnju novog starog objekta? Sve to ostaje nam da vidimo u narednih 10, 20 ili 30 godina. Do tada, oni koji vole stare podsjetnike Tuzle, vjerujem da im svaki prolaz pored ove ruševne zgrade izmami osmijeh poput starice koja uprkos godinama nastoji stojati ponosno i uspravno.

Samostan Josipovac u Tuzli

Ovaj put prošetala sam prema istočnom dijelu grada Tuzle, tražeći nekadašnje zemljište Dragoželj. Željela sam pronaći još jedan nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. U novembru 2014. godine Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila je samostan sestara Kćeri Božje ljubavi „Josipovac“ u Tuzli nacionalnim spomenikom. U pravcu Slavinovića sa lijeve strane, jedva primjetna građevina, koju da ne tražim sigurno ne bih primjetila.

Gradnja samostana

Samostan Josipovac
Photo: Ivana

Izgrađen je krajem 19. stoljeća. Družba Kćeri Božje ljubavi dobila je na poklon ovo zemljište od Bosanske vlade 1885. godine. Kako je zemljište bilo zapušteno, sestre su ga iskrčile, obradile i postepeno se formirala ekonomija prozvana Josipovac. Na ekonomiji je u septembru 1886. godine izgrađen samostan „Josipovac“ koji je materijalno pomagao Zavodu Kraljice sv. krunice u Tuzli, o čemu sam pisala u prethodnom postu. Tu je živjelo i radilo desetak sestara. Nedaleko od samostana formirano je i groblje časnih sestara, na kojem počivaju sve one koje su preminule u Tuzli.

Sestre se sele iz Tuzle

Međutim, nakon Drugog svjetkog rata, kada su vlasti proglasile zemljište državnim vlasništvom, sestre su se morale iseliti, a samostan je nakon 62 godine postojanja, jednostavno prestao da radi. Dodjeljivan je za razne funkcije, što je i dovelo do toga da je zapušten i prepušten samouništavanju.

Trenutno se na području Tuzle nalazi šest sestara Kćeri Božje ljubavi. Dvije djeluju u Franjevačkom samostanu „Sv. Petra i Pavla“, a ostale četiri u samostanu koji je izgrađen iza KŠC „Sv. Franjo“ u Tuzli i rade u istom.   

Groblje sestara Kćeri Božje ljubavi
Photo: Ivana

 Ono što me ponovno zabrinjava je to, što ne želimo očuvati našu povijest. Sestre koje su toliko toga dale Tuzli, obrazovale generacije i generacije, prepuštene se ponovno same sebi. Da li su građani Tuzle zaboravili na samostan Josipovac i groblje sestara, nisu nikada čuli za njega ili ga stvarno ne žele spasiti od zaborava? Ono čega sam uvrstila i ovu temu u podsjetnike vremena je što iako proglašen nacionalnim spomenikom, samostan Josipovac propada s vremenom i nitko se ne brine o njegovom održavanju. Mislim da su sestre zaslužile barem toliko od građana Tuzle i okoline. Smatram da su one još uvijek „živući“ podsjetnik jednog veoma dugog vremenskog perioda, školstva i grada Tuzle.

Kloster - tuzlanska škola

Kloster i Jevrejska sinagoga
Photo: preuzeto sa interneta

Pišući prethodni put o KŠC-u ostala sam dužna informaciju o tome zašto je centar sagrađen baš na tom lokalitetu. Retrospektivno se vraćajući u neka prošla vremena u toj ulici nalazila se Jevrejska sinagoga (o kojoj sam pisala u prvom postu), a odmah do nje, Kloster. Tako ga nazvaše Tuzlaci. Kako se ime često koristilo i spominjalo, po njemu i ulica dobija naziv Klosterska ulica. U prevodu sa njemačkog jezika das Kloster znači samostan, a šta je zapravo bio Kloster saznat ćete u redovima koji slijede...

Osnivanje Klostera

U decembru 1883. Godine, preporukom nadbiskupa Stadlera i civilnog adlatusa[1] Nikolića, utemeteljica Družbe Kćeri Božje ljubavi, Majka Franziska Lechner, šalje redovnice u Tuzlu. Petog decembra, nakon što su stigle izazivaju veliku pažnju građana, jer većina građana do tada nikada nije vidjela katoličku redovnicu. Tuzlanski župnik, kao i načelnik grada velikodušno su ponudili svu pomoć, kako bi sestre otvorile školu jer je u to vrijeme postojala samo škola za učenike pravoslavne vjere. Tek što su stigle, Općina im ustupa kuću u kojoj će se održavati nastava, a sestre su se smjestile u iznajmljenu kuću. Desetak dana poslije, 17. decembra 1883. godine otvorena je Osnovna škola sa hrvatskim i njemačkim odjeljenjima. Njemačka odjeljenja su otvorena prvenstveno zbog djece čije su se obitelji doselile iz austrijskih pokrajina.

„Širenje znanja“

Kloster - Zavod Kraljice sv. krunice Tuzla
Photo: preuzeto sa interneta

Kako je đaka dolazilo sve više, prirodno je bilo razmišljati o većoj školskoj zgradi. Prikupljala su se sredstva, te je gradnja mogla početi. Gradilište je izgledalo poput kazališnog komada okruženog publikom, odnosno školskom djecom, radnicima i građanima svih vjeroispovijesti. Bečki inžinjer Greger vodio je gradnju, a on je u to vrijeme ujedno gradio i državne zgrade u Tuzli. Zgrada, odnosno Zavod Kraljice sv. Krunice – što je bio službeni naziv škole. Završena je 25. oktobra 1888. godine. Bila je to lijepa, a što je i bitnije funkcionalna zgrada. Iza nje se prostiralo dvorište i vrt. Učionice su bile u prizemlju i na prvom spratu, dok je drugi bio predviđen za internat, spavaonice sestara koje su tu radile i kućnu kapelicu. Zavod je u to vrijeme imao dječiji vrtić, a pored Osnovne škole 1888. godine otvorena je i Viša djevojačka škola. U istočnom dijelu grada (mjesna zajednica Slavinovići) gdje se nalazio samostan „Josipovac“, sestre su uzgajale povrće, te na taj način najvećim dijelom same finansirale rad Zavoda.

Interesantan podatak vezan za Kloster je što su ga pohađala djeca različitih vjeroispovijesti, upravo onako kakva je praksa i danas u KŠC-u „Sv. Franjo. U prilog tome je i tabela na kojoj je prikazan broj upisanih učenica školske 1918./1919. godine razvrstan prema vjeroispovijesti.
(tabela str.36.)

Tabela upisanih učenica školske 1918./1919. godine
Photo: iz knjige Provincija Božje Providnosti

Družbe Kćeri Božje ljubavi - s. Caratan, s. Mutić

Zatvaranje Klostera

Kloster nakon bombardiranja
Photo: iz knjige Provincija Božje Providnosti
Družbe Kćeri Božje ljubavi - s. Caratan, s. Mutić

Kako su godine prolazile, škola se širila, primala sve više učenika i uživala poštivanje i prihvaćenost svih građana Tuzle. Međutim, u Drugom svjetskom ratu, tijekom bombardiranja Tuzle, 15. augusta 1944. godine Kloster je jako oštećen, te prekida s radom. Poslije rata u zgradi Klostera smjenjivale su se druge škole, a sestre početkom jula 1949. godine bivaju protjerane iz Tuzle. Kasnije je zbog potresa i tonjenja tla, zgrada Zavoda napuštena, a 1969. godine gradska Općina odlučila je srušiti zgradu do temelja.

Sada kada znamo komadić povijesti, možda shvatimo i pogledamo malo sa drugačije strane zašto je KŠC „Sv. Franjo“ izgrađen i zašto baš u Klosterskoj ulici. Kao i zgrada Baroka, na starim temeljima podignut je podsjetnik kako prošlog, tako i ovog vremena, jer je Zavod Kraljice sv. krunice, pa i KŠC dao mnogo toga u obrazovanju tuzlanskog kantona. 

O samostanu „Josipovac“ i tome zašto je podsjetnik vremena, kao i o časnim sestrama pišem u narednom postu...

---

[1] adlatus (lat.), pomoćnik, pobočnik, namjesnik, savjetnik

KŠC "Sv. Franjo" - Klosterski centar obrazovanja

Nekako sam se potrudila zadnjim postovima da prođem Tuzlom i njenim drugim ulicama. Međutim, sjetih se da ta Klosterska ulica stvarno obiluje raznim znamenitostima i morala sam ponovno šetnju sa trga Slobode završiti u Klosterskoj ulici. Malo je onih koji su živjeli, posjećivali Tuzlu ili su pak samo prepriječili put do Slane Banje, a da nisu primjetili građevinu preko puta Telex-a. U smjeru Slane Banje, sa desne strane, nalazi se zgrada Katoličkog školskog centra (KŠC) „Sveti Franjo“ u Tuzli. U okviru ovog centra zajedno djeluju Opća gimnazija i Osnovna škola. Međutim, nije oduvijek tako bilo. Neki su se možda i susreli sa ovim centrom školujući se u njemu, neki možda još uvijek ne znaju šta krije ta „mistična“ građevina, dok postoje vjerojatno i oni treći koji kažu kako je to vjerska škola pa se nađete oči u oči sa pitanjima: „Hoćeš li ti biti časna sestra kada to završiš?“ i slično.
Za sve one koji žele saznati malo više, kako je nastao, zašto baš u Klosterskoj ulici, ali zašto i Klosterska ulica pišem u nekoliko narednih postova...

KŠC "Sv. Franjo" Tuzla - u tijeku gradnje i danas
Photo: preuzeto sa interneta

KŠC „Sv. Franjo“ Tuzla – nekad i sad

Vrhbosanska nadbiskupija formalno je osnovala Opću Gimnaziju pri KŠC „Sv. Franjo“ u Tuzli 23. jula 1995. godine. Kako centar još uvijek nije imao svoju zgradu, Gimnazija započinje sa radom u iznajmljenim prostorijama državnih škola, a saznat ćete i zbog čega.
Prvo je to bilo u Osnovnoj školi „Pazar“ (od 1995. do 1997.), Kako se broj učenika povećao Ministarstvo obrazovanja ponudilo je prostorije Mašinske škole (od 1997. do 2001.), gdje se i preseljavaju. Nedostatak svojih prostorija je zapravo i uzrok zbog čega sa radom nije mogla odmah početi i Osnovna škola koja je svakako bila planirana pri ovom centru.

Nastava je počela 6. novembra 1995. godine u Osnovnoj školi „Pazar“ sa upisana tri odjeljenja prvih razreda i jedno odjeljenje drugog razreda. Prvi ravnatelj centra bio je fra Mladen Jozić, dok je njegova zamjenica bila sestra Kristijana Jurić. Direktorica Gimnazije u to vrijeme bila je Marica Petrović, današnja profesorica na Filozofskom fakultetu u Tuzli, na odsjeku za bosanski/hrvatski/srpski jezik i književnost. Školske 2001./2002. godine centar se seli u novoizgrađenu zgradu u Klosterskoj ulici u kojoj je i danas. Nakon preseljenja u novoizgrađenu zgradu sa radom je počela i Osnovna škola, koja postoji i danas u sklopu centra.
   

KŠC "Sv. Franjo" Tuzla - amfiteatar
Photo: preuzeto sa interneta

Zgrada KŠC-a „Sv. Franjo“ je jedna prvenstveno moderna i funkcionalna građevina. Prostrano građena sa dva krila zgrade, kako bi se istovremeno u jednoj smjeni odvijala nastava za osnovce i srednjoškolce uz veliku sportsku dvoranu koja ih je dijelila i spajala u sredini. Prepuna velikih staklenih površina kako bi pružala osjećaj širine, te vedrih boja, kako bi sami učenici i djelatnici bili raspoloženi i nasmijani. Kako je to relativno novija škola, opremljena je sa suvremenim kabinetima, koji učenicima svakako pomažu u savladavanju gradiva.

„Inovacije školstva“

Danas škola djeluje na istom mjestu i u istoj zgradi. Ravnatelj centra, što je novina u bosanskohercegovačkom školstvu je vlč. mr. Vlatko Rosić. Funkcija ravnatelja još uvijek nije prihvaćena od strane nadležnih institucija, ali po prirodi posla možemo ju usporediti sa funkcijom menadžera ili generalnog direktora. Direktorica Opće gimnazije je Žana Altumbabić, dok je direktor Osnovne škole Danijel Barišić. U sklopu centra od skora postoji i internat za sve učenice ove ili neke druge škole ili pak studentice nekog od fakulteta u Tuzli. Postoji i školska udruga „Prijatelji centra“ koja pomaže u stipendiraju i pomaganju učenicima. Članovi ove udruge mogu biti svi zainteresirani preko djelatnika centra, roditelja, te bivšh i sadašnjih punoljetnih učenika. U sklopu ove udruge godišnje se održava i „Donatorska večer“ na kojoj se aukcijski prodaju radovi učenika, te i na taj način skupljaju sredstva za centar.

KŠC "Sv. Franjo" Tuzla - sportska dvorana preuređena za priredbu
Photo: preuzeto sa interneta

Na koncu želim istaći, iako mnogi prikazuju ovaj centar kao ekluzivno pravo samo jednih, iz osobnog iskustva navodim kako su svi dobrodošli u centar. Po završetku osnovne ili srednje škole nećete postati časna sestra, niti će vas netko primorati da jedan sat sedmično slušate neki od vjeronauka tri velike konfesije. Umjesto vjeronauka možete izabrati predmet moral i etiku, dok je predmet Povijest religija obvezan i ugrađen u nastavni plan i program. U vezi s tim navodim citat Vrhbosanske nadbiskupije: „Opća gimnazija je srednja škola za stjecanje širokog općeg obrazovanja, javna ustanova otvorena i dostupna svim zainteresiranim kandidatima bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost.“

Zašto je KŠC „Sv. Franjo“ sagrađen baš u Klosterskoj ulici i zašto se ulica zove Klosterska pročitajte u narednom postu.

Barok - "naš dio Austro-Ugarske"

Nikada nisam mogla odrediti zbog čega točno, ali čim bi se prve zrake Sunca probijale kroz oblake iznad Tuzle omiljeno mjesto za „gušteranja“ (čitaj: upijanje vitamina D kroz sunčeve zrake iliti sunčanje) bio bi Trg Slobode. 

Trg Slobode zajedno sa Barok zgradom
Photo: Ivana

Možda zbog  prostranosti, skorog renoviranja, konstantnog trčkaranja djece, osmijeha na licu kada voda iz fontane završi na njihovim nosićima ili me pak smirivao pogled na zgradu Baroka. Sjećam se i da sam kao djevojčica od 10tak godina obožavala to mjesto. Iako je u to vrijeme (1999. godine) to bio parking za automobile ispred zgrade stare Općine. Gledajući tako jedan dan u zgradu Baroka, a i ona u mene, odlučila sam malo istražiti. Kako, odakle i zbog čega se ona tu rodila i došla sam do zanimljivih otkrića. Ukoliko ste spremni da još malo naprežete svoje oči, saznat ćete mnogo toga u narednim redovima...

Daleka povijest

Appel Platz nekad
Photo: preuzeto sa interneta

Nakon najave da će austrougarski prijestolonasljednik Franz Ferdinand posjetiti Bosnu i Hercegovinu, ali i Tuzlu, tuzlanska vlast i trgovci su odlučili izgraditi lijepu zgradu, prema austrijskom projektu. Na Appel Platz-u, kako se u to vrijeme zvao današnji Trg Slobode, do tada su bile mnoge trgovačke radnje. Nova zgrada je zapravo bila preteča današnjih shopping centara. Zgrada Baroka izgrađena je oko 1900.-te godine prvenstveno kao mjesto gdje bi trebao da boravi Franz Ferdinand sa svojom suprugom Sofijom Chotek prilikom posjete Tuzli. Gipsana ornamentika kojom je ukrašena fasada zgrade, donesena je iz centra Monarhije, te je uz to i zahtijevala jedan posebni stil – barok. Zbog svog stila, građani su zgradu jednostavno tako i prozvali – Barok.  Nažalost iako izgrađena u njegovu čast zbog događaja koji su uslijedili u Sarajevu, Franz Ferdinand nikada nije vidio što su Tuzlaci izgradili u njegovu čast.

Borba i preživljavanje 

Zgrada Baroka 80-tih godina
Photo: preuzeto sa interneta

Unatoč vremenu zgrada Baroka stojala je ponosno u centru Tuzle nekih 80-tak godina prkoseći raznim vremenskim utjecajima. Nije izdržala. Zgrada Baroka je propadala, što zbog neadekvatnog održavanja, što zbog slijeganja terena. Jedno vrijeme je stojala kao ponosni spomenik jednog vremena, a u drugo kao ruglo grada koje je zbog urušavanja počelo da bude prijetnja prolaznicima. Negdje oko 1978. godine, priča mi tadašnja srednjoškolka kako je na krovu zgrade raslo drvo. Prvo sam mislila da me zeza ili da je pogriješila i upitam ju ponovno: „Drvo?“. Odgovara mi da kako je krov usljed urušavanja propao počelo se razvijati drvo koje je raslo u krovu zgrade. Nakon dugotrajnog negodovanja građana i kritika, ipak je odlučeno 1983. godine da se zgrada Baroka ruši. Podsjetnik jednog vremena sravljen je sa zemljom.

„Novi temelji na starim stopama“

Nakon što je prošlo 25 godina od rušenja, na istom mjestu počinje se sa izgradnjom novog starog podsjetnika iz doba Austro-Ugarskog vremena.  Konačno 2009. godine dobijamo vjernu repliku austrijskog projekta. Uz zgradu obnovljen je i sadašnji Trg Slobode, mjesto sastajanja mnogih građana uz popularnu poštapalicu „kod velike fontane“.
Ono što me zabrinjava je da zgrada ne doživi za nekih 70-tak godina istu sudbinu. Kako zbog neodržavanja, tako i zbog toga što je dozvoljeno da joj se narušava prvobitni izgled raznoraznim reklamama, te klimatskim uređajima koji su sve, osim uklopljeni u izgled ovog podsjetnika grada Tuzle. Očuvanju ne idu u prilog ni novogodišnje lampice koje se od trenutka kada su postavljene na zgradu, nikada nisu skinule. Također, smatram da se efekat dočaravanja baroknog stila mogao više postići postavljanjem običnog stakla, a ne ovog „ogledalo stakla“. Tako da mi na koncu sve više, iako draga, zgrada Baroka liči na modernu verziju nekadašnjeg vremena, ali je i kao takva ipak jedan dugogodišnji podsjetnik vremena grada Tuzle.    

Današnji izgled Barok zgrade, sjeverna i južna strana
Photo: Ivana

Na ovom link-u pogledajte video u kojem su objedinjene fotografije kako je Barok izgledao nekad i danas.

Hastahana - "strma bolnica" u Tuzli

Ulaz u Hastahanu
Photo: Ivana 

Vjerujem da mnogi od vas poznaju Strmu ulicu prekrivenu kaldrmom[1] preko puta mosta sa kipovima. Ako i ne poznajete ovako po imenu (kao što ni ja nisam prepoznala) morali ste proći njome ili da si uštedite na vremenu jer kasnite na fakultet ili posao, ili da zaobićete gradsku gužvu, prosvjede, zatvorene gradske ulice i slično. Naš sljedeći podsjetnik vremena nalazi se na broju 8. u nekada zvanoj „Strmoj ulici“, koju kada sam pronašla i posjetila otkrila sam da nosi naziv „Dr. Mehmeda Šerbić“. U dilemi sam da li započeti ovaj post sa pričom o doktoru Šerbiću ili pak o građevini koja se tu nalazi. Jedno bez drugog, dakako ne bi ni postojali.

Mladost koja pokreće

Dr. Mehmed Šerbić, mladi ljekar koji je nakon diplomiranja u Carigradu došao u Tuzlu. Godine 1873. godine pokrenuo je inicijativu za osnivanjem prve bolnice koja bi liječila građane iz Tuzle i okoline. U jesen 1874. godine u Bosni i Hercegovini  je otvorena prva javna bolnica u Tuzli. Nazvana je i do danas ju zovu Hastahana, što u bukvalnom prijevodu sa turskog jezika znači bolnica. U to vrijeme sastojala se od 12-15 bolesničkih kreveta, ordinacijom, prijemnom ambulantom, bolesničkom kuhinjom i sobama za ljekare. Bila je u uporabi sve do 1. juna 1884. godine kada je Austro–Ugarska izgradila novu i za to vrijeme moderniju bolnicu.

Hastahana
Photo: Ivana

Pozitivna i negativna obilježja
Nažalost i ovo je jedan od spomenika koji po meni ima više negativnih, nego pozitivnih obilježja. To je jedini spomenik u Tuzli koji je obilježen, što je dakako pozitivna stvar. Na njemu se nalazi spomen ploča na kojoj je napisano: 

Spomen ploča na Hastahani
Photo: Ivana

„U jesen 1874. Godine u ovoj zgradi otvorena je prva bolnica u Tuzli. Osnivači su joj bili Dr. Mehmed Sami Šerbić i Opština Tuzla. Djelovala je do 1886. godine kada je preseljena u novu zgradu. Kolektiv regionalnog medicinskog centra, Dr. Mustafa Mujbegović - Tuzla 2. Oktobra 1974. godine„

Također, od aprila 2014. godine i Hastahana se ubraja u nacionalne spomenike Bosne i Hercegovine. Pozitivno je i to da su Tuzla, ali i njeni građani dobili bolnicu koja je napredovala, širila se i  modernizirala onako kako je vrijeme dozvoljavalo. Međutim nije baš za pohvalu, da mnogi građani te iste Tuzle ne znaju ni za postojanje Hastahane, a niti za njenu lokaciju. Iako obilježen spomenik, malo je onih koji su upoznati sa tim šta je zapravo i koliko je Hastahana doprinijela gradu Tuzli. U prilog ne ide ni teško stanje građevine, koja se sada nalazi u privatnom vlasništvu porodica Prcić i Kapidžić. Pozitivno u tome jeste jedino da iako stara 140 godina, još uvijek stoji uspravno i prkosi gravitaciji u ovoj strmoj ulici.

Kada stojite ispred ove građevine, ne možete, a da se ne zapitate koliko je ljudi izliječeno zahvaljujući otvaranju ove ustanove? Koliko je ljudi prošlo kroz ista vrata pred kojima vi sada stojite? I na koncu, zašto baš nitko ne želi da „izliječi“ Hastahanu i produži još život na barem još 140 godina?

---

[1] popločani put neobrađenim kamenom